Kad smo svojedobno uspoređivali Windowse i Linux, ovim posljednjim dodijelili smo vrlo visoku ocjenu iz multimedijalnih mogućnosti. Da smo te testove radili tek koju godinu prije, ocjenu iz reprodukcije multimedije bilo bi potrebno znatno korigirati, i to naravno prema dolje. Razlog tome bio bi nepostojanje kvalitetnih programa za izvođenje - mahom video - materijala. Kako su se izmišljali novi standardi kodiranja pokretnog zapisa, tako su proizvođači istih specifikacije ili čuvali za sebe, pa sami radili programe (ne moramo naglašavati za koju platformu je postojala jedina verzija) ili pak raznim zabranama ograničavali implementaciju u open- pa i closed-source programe pod Linuxom. Open-source zajednica probleme je počela rješavati na svoj način: razvojem kvalitetnijih codeca koji su slobodni od bilo kakvih patenata, ograničenja i sličnog.
Slobodni kao i besplatni
Tako je 2001. nastao OpenDivx. Prestao se razvijati i ima ponešto restriktivniju
licencu od GPL-a, no njegov izvorni kôd i danas ima bitnu edukacijsku ulogu.
U novije vrijeme se pojavio XviD, neusporedivo popularniji, čija se kvaliteta
može usporediti s komercijalnim MPEG-4 codecima.
Spomenimo još i ffmpeg, projekt koji pokušava spojiti što više biblioteka
za konverziju, snimanje i reproduciranje slike i zvuka većine danas najpopularnijih
standarda. Za zvuk tu je Ogg Vorbis, još jedna open-source tehnologija.
No, još nismo spomenuli program koji će ih sve objediniti, i to na korisniku
prikladan način, jer on u osnovi želi što je moguće brže početi koristiti
aplikaciju, a ne zamarati se s detaljima.
Jedan da zavlada svima
Dobrodošli u čudesni svijet Mplayera, programa koji mnogi ne vole, ali bezbrojni
hvale (uključujući čak i one koji ga mrze). Iako je mržnja svakako pregruba
riječ kojom smo htjeli opisati taj poseban odnos korisnika i programa, nije
baš bez osnova. Autori su se iznimno potrudili kako bi nam otežali pristup
do njega. Naime, program ne dolazi kao već kompiliran gotov paket u distribucijama
već se mora skinuti izvorni kôd. Razlozi su jednostavni: autori su to donedavno
čak i zabranjivali! Na neki način to je i opravdano, budući da je tako program
podešen optimalno baš za konkretno računalo, i davat će najbolje performanse
(sadrži drugačije funkcije za AMD ili Intel procesore). Osim toga, neki od
codeca zabranjuju svoju redistribuciju osim u obliku izvornog kôda. Zbog toga
paketi - čak i ako postoje - nisu potpuni. Sasvim je jasno da će samo zbog
ovog Mplayer izgubiti ogroman broj korisnika koji nisu spremni (neznanje,
manjak vremena itd.) kompilirati vlastiti program već će prijeći ekvivalentu
koji već standardno dolazi kao paket (Xine).
No ipak, korisnici željni avanture nastavit će dalje i pokušati kompilirati
svoj paket. Gdje su ona vremena kad je "./configure && make &&
make install" bila čarobna formula za 99,9% programa? Autori opet uskaču
i cjepkaju taj naš program na više dijelova. Tu je izvorni kôd, pa codeci,
pa još codeca (nije baš lako saznati koji nam točno trebaju, a skinuti ih
sve također nema efekta), pa fontovi, pa skinovi... Čak i kad ih sve nabavimo,
bez pažljivog čitanja dokumentacije neće nam biti intuitivno kojim redoslijedom
i kako treba sve postaviti. Pokrenemo li kompiliranje prije nego što smo otpakirali
codece, neće biti prepoznati. Zaboravimo li otpakirati skin, grafičko sučelje
neće raditi. Želimo li "kvačice" u fontovima prijevoda? Eh...
Sve je to toliko opskurno navedeno, da pravu kombinaciju vjerojatno ni nije
moguće otprve pogoditi. Instalacijska skripta napisana je tako da obavi samo
dio posla. Posebno je ohrabrujuće kad glavni programer, izvjesni Arpad Gereoffy,
izjavi kako korisnicima koji dolaze s Windowsa preporučuje Xine umjesto njegovog
vlastitog programa (freshmeat.net/articles/view/747).
Na vrhu popularnosti
Sve bi to velikoj većini programa zagarantiralo potpunu anonimnost. No ipak,
Mplayer već duže vrijeme na raznim neovisnim anketama apsolutno vodi ispred
softvera iste namjene (Xine, VideoLan i avifile). Osvojio je i godišnju nagradu
stranica Linuxquestions.org za najbolju multimedijsku aplikaciju. Po statistikama
Freshmeata popularnost mu je veća čak i od same jezgre Linuxa. Nalazi se -
doduše ilegalno - čak i u jednom hardverskom Divx playeru Kiss Technologiesa.
Dakle, program očito valja, jednom kad ga dovedemo u operativno stanje. Svakako
se isplati potrošiti nešto vremena na taj zadatak.
Trnovit put do uspjeha
Kako je instalacija dosta složena, pokušat ćemo ju objasniti korak-po-korak,
kako ne bi bilo grešaka. Postupak smo isprobali na modificiranoj varijanti
Knoppix Linuxa (Debian), no isti principi trebali bi vrijediti i na ostalim
distribucijama. Jedino što bi se moglo promijeniti su imena dodatnih paketa
ili njihove verzije, no blagim prilagodbama se i to može riješiti.
Prvo ćemo morati instalirati dodatne pakete iz same distribucije. Iako bi
program u tekstualnom sučelju radio i bez njih, nas zanima grafičko. Trebaju
nam razvojne gtk biblioteke (libgtk1.2, libgtk1.2-dev, libpng3, libpng3-dev)
što nije potpuno precizno opisano u dokumentaciji. Za povećanu funkcionalnost
stavit ćemo još i libsdl1.2-dev (SDL video out), aalib1
i aalib1-dev. Postoji još mnoštvo drugih, ali nećemo pretjerivati
za prvi put. Ako nešto ne radi, potrebno je provjeriti u dokumentaciji, pa
dodati.
Na stranicama programa (ili nekom od DVD-a iz PC Chipa) trebamo nabaviti slijedeće
pakete: Mplayerov izvorni kôd, codece (mi smo koristili essential
i win32codecs-lite), zatim par Central-European fontova i skinove
po izboru. Paketi koji završavaju na tar.bz2 otpakiraju se naredbom "tar
xfj ime.tar.bz2". Datoteke codeca trebamo obavezno kopirati u
/usr/lib/win32/.
Nakon toga otpakirat ćemo glavni paket i u njegovom direktoriju pokrenuti
"./configure --enable-gui". Skripta će dati puno informacija, a
nužno je proučiti što više njih, pogotovo posljednjih 30-ak redaka, gdje će
nas obavijestiti ako nešto nije uspjela pronaći. Ako nam primjerice nedostaju
GTK datoteke, program neće stvoriti grafičko sučelje, a takve stvari je teško
dijagnosticirati. Ako smo (donekle) zadovoljni, možemo početi kompilirati
sam program s naredbama "make" i "make install".
Zadnja će naredba kopirati program u sistemski direktorij, ali i podsjetiti
nas da još neke datoteke moramo sami kopirati. Najjednostavnije je sve staviti
u $HOME /.mplayer. Trebamo kopirati sve datoteke iz MPlayer-0.92/etc/ direktorija
(codecs.conf, input.conf itd.). Datoteku example.conf treba preimenovati u
config i proučiti, jer je to glavna konfiguracijska datoteka. U taj direktorij
idu i skinovi i fontovi (u "Skin" i "font"). Svaki skin
ide još u dodatni poddirektorij, a direktorij jednog od njih trebali bi nazvati
"default" kako bi se Mplayer lakše snašao. U arhivi s CE fontovima
moramo odabrati veličinu slova koja nam odgovara, te kopirati samo relevantne
datoteke (kratko objašnjenje možemo naći tamo). Configure skripti od maloprije
mogli smo dati parametar "--enable-freetype". Tad bi
mogli koristiti neki TrueType font, koji bi stavili u .mplayer direktorij
pod imenom subfont.ttf.
Moramo još samo saznati koji nam je izlazni driver koji će prikazivati sliku.
Popis podržanih dobivamo s "mplayer -vo help", a nama su zanimljivi
primjerice x11, xv, sdl i slični. Kad smo se uvjerili da neki od njih zadovoljavajuće
radi (mplayer -vo driver) možemo to trajno zapisati pomoću "echo 'vo=driver'
>> $HOME/.mplayer/config".
Kontrola je sve
Trnovit je put do uspjeha. Napokon je na našem Linuxu ponosno instaliran
Mplayer, i sad nam samo preostaje koristiti ga. Grafičko sučelje (pokreće
se s "gmplayer") relativno je intuitivno, a dosta će i ovisiti o
skinu s kojim ga koristimo. Primjerice, na nekima je skoro nemoguće pronaći
ikonicu za traženje datoteke.
Treba li nam prikaz slike u browseru (razni traileri i prijenosi uživo) dobro
će nam doći plugin za Mozillu (mplayerplug-in.sourceforge.net),
no mi ga nismo uspjeli osposobiti, što bi mogli okriviti i samu Mozillu (a
ne nas).
Naš je predmet zanimanja pokretanje iz naredbenog retka (gdje se i najbolje
vide poruke o greškama i najpreciznije podešavaju opcije). Već smo naučili
kako se odabire izlazni driver. Pokretanje reprodukcije napravit ćemo pomoću
"mplayer ime_datoteke", koje može biti i URL, ne samo
lokalno. Trebaju li nam prijevodi, dodat ćemo opciju "-sub datoteka.sub".
Ako prijevod nije sinkroniziran sa zvukom, možemo se igrati s opcijom -delay.
Pokretanje programa bez parametara dat će nam osnovne upute za korištenje.
Multipraktik
Tek na kraju navodimo po čemu je Mplayer toliko bitan da bi u njega uložili
toliki trud - iako se nadamo da je to već do sad jasno. Njime se dobiva potpuno
multimedijsko iskustvo, koje nije ograničeno samo na reprodukciju gotovih,
već i kodiranje materijala u nove formate (Mencoder). Nakon njega, neće nam
trebati niti jedan drugi program te vrste (pa ni za zvuk). Nepotrebno je nabrajati
koji su sve standardi podržani (61 audio i 169 video), pa smo pokušali naći
one koji nisu. Još uvijek ne znamo postoje li takvi. Posljednji koji su odolijevali
bili su Quicktime filmski traileri, no odnedavno se i oni mogu pregledavati.
Za zanimljive efekte možemo kao izlazne drivere koristiti "-vo aa"
i to će dati sliku sastavljenu od ASCII znakovlja, efektniju na većim udaljenostima
od monitora.
Mogu se pregledavati i oštećene ili nepotpune datoteke, ili one koje odstupaju
od nekog standarda. Ako je video zapis lošije kvalitete, ugrađenim filtrima
može se malo popraviti, po cijenu performansi. Program ima vrlo male procesorske
zahtjeve, pa se može koristiti na puno slabijim računalima nego što bi očekivali.
Kako i gdje god ga koristili, nećemo požaliti.