Korisnici računala koji dosta putuju po raznim svjetskim odredištima ili rade na više mjesta, a na istom projektu, odnosno uređuju i pristupaju istim datotekama, moraju imati način njihove razmjene odnosno trenutnog pristupa do najsvježije datoteke. Čak i kad imaju jedno prijenosno računalo, moguće je da dijele datoteke s kolegama na njihovim računalima, koja mogu ili ne moraju biti u lokalnoj mreži, u tom trenutku spojeni na Internet i slično. Dosadašnje metode slanja podataka e-mailom, zajedničkog dijeljenog direktorija na mreži itd. nefleksibilne su, imaju razna ograničenja, zahtijevaju dodatni napor i često nisu ni dovoljno sigurne. Mrežni direktoriji zahtijevaju stalnu spojenost na Internet, e-mail ima ograničenja na veličinu datoteka, uz sve dodatne napore prilikom česte razmjene. VPN rješava problem sigurnosti, ali također zahtijeva spoj na Internet i dodatne procedure oko spajanja.
Razmjena iFoldera
Novellov iFolder nadograđuje sve te metode. Kad se neka datoteka snimi u za to predviđen direktorij na jednom računalu, ona se automatski prenese na server i dalje distribuira na računala koja pripadaju istoj grupi. Moguće je i imati više takvih direktorija, odnosno iFoldera, svaki za svoj projekt, s istim ili različitim korisnicima i razinom prava. Tako je moguće primjerice razdvojiti osobne datoteke, koje se spremaju na server zbog običnog backupa, i poslovne, koje treba dijeliti. Za putnike je posebno bitna mogućnost offline prikupljanja informacija o promjenama u datotekama i sinkronizacija nakon što se klijent spoji na server. U slučaju da smo prisiljeni koristiti neki web kiosk ili caffe do datoteka možemo doći i preko web sučelja. Kako je korporacijska prva briga sigurnost, tako se ovdje promet i autorizacija korisnika prenose kriptirano. U novijim verzijama iFoldera postoji mogućnost razmjene datoteka između dva klijenta po principu peer-to-peer bez potrebe za serverom. Prednost je jeftinija infrastruktura, ali mana je što klijenti moraju biti istodobno online.
Lokalno, iFolder je samo još jedan najobičniji direktorij na disku s kojim se normalno upravlja programima i file managerima koji su dostupni na sustavu. Nikakvo posebno navikavanje na rad nije potrebno. iFolder klijent ima i vlastiti browser za upravljanje datotekama, a i integrira se unutar primjerice Nautilusa u Gnomeu. Direktoriji mogu biti smješteni bilo gdje na disku (ali samo fizičkom, a ne npr. mrežnom). Kako se ne bi dogodilo prepunjavanje diska, moguće je definirati limit na veličinu direktorija, kao i izostavljanje nekih tipova podataka (npr. MP3) kako ne bi zauzimali previše mjesta i prometa. Kod malih promjena na datoteci preko mreže će se slati samo razlike u staroj i novoj verziji i tako dodatno štedjeti promet.
Pojedinom korisniku mogu se dodjeljivati manja ili veća prava nad nekim iFolderom, pa tako on može biti vlasnik (koji vlasništvo može prenijeti), imati punu kontrolu (dodjeljivanje prava), pravo na čitanje i pisanje ili samo na čitanje.
Instalacija na nepodržane sustave
Tijekom testiranja, instalirali smo serversku komponentu na Ubuntu 6.06, a klijent je bio na Windowsima. Za instalaciju servera postoji dobra i opširna dokumentacija, pa skidanje dodatnih paketa i kompajliranje nije predstavljalo velik problem. Integracija s Apacheom slabije je opisana pa smo konfiguraciju i dodavanje korisnika obavili iz naredbenog retka. To je bilo dovoljno da se klijent registrira i počne slati podatke.
Windows klijent se čvrsto integrirao u sustav. Njegova konfiguracija bila je vrlo intuitivna, desni klik nad direktorijem je dovoljan da ga označimo kao iFolder i dalje radimo s njim, mijenjamo mu svojstva i slično. On će se svakih 5 minuta ponovno sinkronizirati sa serverom i naš je posao gotov.
Na Linux računalu smo također podigli klijenta i prijavili se na server. On nam je odmah ponudio postojeće direktorije da ih spustimo u lokalni direktorij ili da stvorimo novi. Po funkcionalnosti je identičan Windows verziji osim što se kod nas nije uspio integrirati u Gnomeov Nautilus.
Povijest projekta
Novell je pokrenuo iFolder projekt još 2001. na Netwareu i prodavao ga kao zasebni proizvod. Od 2004. i kupnje Ximiana i SuSE-a, odlučeno je da će klijent postati open source. Odnedavno je i serverski dio objavljen pod GPL licencom. Iako je očito da je Novell ovaj proizvod zamislio kao korporacijski alat (integracija s LDAP servisima, podrška za milijune korisnika) ništa nas ne sprečava da ga koristimo i na puno manjim sustavima ili za osobne potrebe. Od posljednje su verzije (3.4) odlučili podržavati samo njihovu komercijalnu SLED 10 distribuciju, dok su starije verzije bile podržane i na Windowsima, Mac OS X i raznim distribucijama Linuxa. No kako program koristi dosta ljudi, postoje brojne upute kako pokrenuti i server i klijent na raznim distribucijama. Novellova dokumentacija je standardno kvalitetna i vrlo opsežna, pa je to sljedeći korak za onog tko se aktivnije želi baviti programom.